Svetlana Biorac Matić - Srbija
Svetlana Biorac-Matić rodjena je u Raški. Gimanziju je završila u Aleksincu. Pisanjem se bavi dugi niz godina, a dosad je objavila dve knjige poezije "Kamene stope" 2002 godine i "Tetovaze duše" 2010 godine. Pesme su joj objavljene i u više zajednickih zbirki i zbornika. Dobitnik je velikog broja nagrada, pohvala i priznanja za svoj rad. Stihovi su joj prevedeni na francuski, katalonski, danski, češki, makedonski i nemački jezik. Član je knjizevnog kluba "Velimir Rajić" iz Aleksinaca. Zivi i stvara u Aleksincu.
IZNAD TUGE
Nemam ja Panovu frulu
da šumu začaram,
da me trnje ne grebe
neprohod dok hodim,
ni amajluju
od vukova
da me sačuva
očnjaci kad zaškripe.
Nemam ja anđele milosnike
grehove da mi otkupe,
ni kutak
da ovo malo sebe sakijem.
Ni dukat nemam
da potkupim splavare
obale da mi priblize,
ni glasnike
aber da mi donesu.
Da mogu bar da se napijem,
il da poludim,
pa da mi bude oproštena
misao svaka.
Nisam ja Feniks
iz peplišta da se rađam,
dogorelo
zgarište samo
kišama ne dam.
I tražim oprost
za ovu suzu u kojoj
se ponovo rađam,
snaznija za let
iznad tuge.
ONO ŠTO ZNAM I ONO ŠTO BIH DA TE PITAM
Tvoji su andjeli
potkresanih krila,
pokidane latice
igre hocu-neću,
tvoji su andjeli,
umorni od laži,
putokazi staze
kojom tražiš sreću.
Kakav je to osećaj
leteti za svakom
uzdrhtalom pticom,
diviti se svakom
osenčenom oku...?
Iz svake se reke
pokušat' napiti
zastati na svakom
jazu i potoku?
Na oltaru svakom
na ljubav se kleti,
darivane reči
opet darom zvati,
Kakav je ukus
kad s usana skliznu
jednom u zanosu
stihovi kazati?
Zaviriš li ikad
u mrak duše svoje,
ima li tamo ičeg osim tebe?
Možeš li mirno
u svitanje mlečno
u zenicu oka pogledati sebe?
Pitaš li ikad gde su oni ljudi
koji su ti sebe nesebično dali,
pružali ti ruku kad ti teško beše
pomalo se tvoji prijatelji zvali?
Dok tvoji andjeli potkresanih krila
sablasti prošlosti, senke koje blede,
ogrnuti mudrošću iz zrnca gorčine
shvataju kolko su srećniji od tebe.
Buđenje
Nisi ti onaj
što veru umrlu
pogledom jednim ozivljava.
Zalud bi vodu u vino
da pretvaraš,
ni samog sebe
opiti ne umeš.
Tvoj usud jeste
večito traganje
i nemaš ništa
sem danajskih darova
u naucju.
Tvoje kočije
trojanski konji vuku,
uzalud krila Pegaza
pod sapima im lepiš,
Minemosina te proklela
da navek o ljubavi pevaš
željnih dlanova.
Tvoj krst jeste samoća,
osuda - večito traganje,
budućnost s ukusom kajanja.
Zalud bi da vaskrsavaš
u ljubavnom žaru,
Kupidon pamti tvoje uvrede...
Ispi svoju šoljicu čaja
i idi...
Nema te koja bi smela
sudbinu da ti prokaže.
Mrtvim dušama
velike reči
se ne govore.
PONOĆNO PISMO KAPETANU SA RAODOSA
U Chorio me vodi kapetane,
međ olupine starih jedrenjaka
Pusti besede o Apolonovom hramu,
ja bih da zaronim u tajne
drevnog grada.
Ti skupljaj bisere
u svoje kožne kape,
plimu sakama obuzdaj,
meni je dovoljan vreo pesak
pod bedrima,
i malo providne čipke
da se pokrijem.
Školjku mi zaspalu na dlan,
kapetane,
vrelim prstima
mape mi stare iscrtaj,
jedra drugim vetrovima podari,
meni, mirno more u oči preli.
U Chorio me vodi, kapetane,
medj senke maslinjaka,
kikote nimfi da slušamo.
JUTARNJA
JU
Za one
snovima što su
tanane niti rasplitali,
što nikad neće
na istom izvoru
jutarnjom rosom
lice umiti,
ni čuti sustanje
sanjivih tava,
Za one razapete
izmedju stvarnog
i mogućeg,
pogubljene u beskonačnom
krugu trajanja,
za njih
čije smo osmehe
svuć po snovima trazili,
u uglu čijih očiju
treperimo skriveni
od sebe samih...
Za njih čije ime
niakda nismo izgovorili
uplašeni
da nam se neće odazvati
dok nas ko zrtve
na lomaču srama
grešni spaljuju.
Za one
što nam se više ne nadaju,
što su nas voleli
umorne od pogrešnih davanja
pa poraženi
odlazili u ćutnje
naših besanih noći.
Za one
zbog kojih naši grehovi
još mogu da nas iskupe
tkam u eho
prvih jutarnjih zvona
ovu molitvu
od nevidljivih reči.